utorak, 28.06.2011.
Priča o Idi
Nasmijala se. S treperavog ekrana mog laptopa gledao me par plavih očiju na blijedom licu. Loša slika sakrila je mali razmak između gornja dva zuba koji bi uživo sramežljivo provirio iz svakog njezinog osmijeha. Jednom sam joj rekla da ima osmijeh sto puta bolji od Madonne, a ona je samo komentirala da joj je kao klinki to užasno smetalo. Iz svoje sobe u Barceloni zagledala se negdje iza mene, u tamu mog dnevnog boravka i pitala me: „A zašto baš želiš pisati o meni? Mislim nije da mi smeta, samo mi se ponekad moj život baš ne čini pretjerano zanimljiv“.
Teško da se mogu s tim složiti. Priča koja je započela prije 32 godine u Izhevsku, danas sjedištu Udmurtske Republike, a nekad tek jednim od brojnih gradova mnogoljudnog i moćnog SSSR-a, meni je još uvijek jednako zanimljiva kao i onda dok mi ju je pričala za vrijeme naših često predugih kava. Pravim imenom Ida Paramonova, rođena je u tom gradu na samom kraju Europe, u području zapadnog Urala gdje temperature zimi nerijetko prelaze i -40 stupnjeva. Ona sama često puta svoj rodni grad zove provincijom jer 600.000 stanovnika po ruskom mjerilu veličina spada u manje gradove. Međutim, nije to jedina neobičnost vezana uz lokalne standarde. Idina majka, učiteljica povijesti na jednoj od lokalnih škola, udala se s tek 20 godina za sina jedinca iz tada bogate liječničke obitelji. Nedugo nakon što je Ida ugledala svjetlo dana taj se brak nepovratno raspao. Ida za njega često kaže da ga zapravo nikada i nije doživljavala kao oca, više kao stranca o kojem i danas zna vrlo malo. On je, naime, ubrzo započeo lagodan život seleći se iz grada u grad, ženeći se nebrojeno puta i ostavljajući za sobom potomstvo iz propalih veza. Život za Idinu majku, međutim, nije bio tako lagodan. Na ljestvici najgorih stvari koje se jednoj ženi mogu dogoditi u Rusiji, biti samohrana majka vjerojatno je pri samom vrhu, dijelom zbog teških ekonomskih uvjeta, a ponajviše zbog društva koje takvim ženama udara bolnu stigmu neuspjeha, prijekora i sažaljenja. Čak ju je i majka tada već bivšeg muža uvjeravala da je manja nesreća tolerirati ponašanje njenog sina nego biti u takvoj situaciji. Idina majka se ipak udala i to vrlo brzo nakon raspada prvog braka. Birajući brak pod svaku cijenu, pa i cijenu ljubavi, za njezinu je majku to bio jedini mogući način podnošljivog egzistiranja. Ida kaže da se ni danas tamo nije puno toga promijenilo. Srednjoškolski program stisnut je u dvije godine, zbog čega je strašno teško završiti gimnaziju u roku, ali je većina ipak završava sa 16 ili 17 godina. Ukoliko se odluče na visokoškolsko obrazovanje, od djevojaka se očekuje da ga završe s otprilike 20 godina, ovisno o izboru fakulteta. Sljedeći korak na ljestvici uspjeha je udaja i rođenje djece, što se smatra prikladnim do 22. ili 23. godine. Ida nema kontakta sa svojim školskim kolegicama, njihovi putevi su već odavno krenuli drugačijim smjerovima, a i za onih rijetkih posjeta obitelji kaže da joj je teško s njima naći zajedničku temu razgovora. Pa ipak, iako se osjeti određena doza gorčine dok o tome priča, čini se da ona nimalo ne žali za životom koji je ostavila za sobom. Zahvaljujući djedu koji je bio židovskog podrijetla, sa svojih 16 godina dobiva izraelsko državljanstvo i seli se u Tel Aviv kod očevih roditelja. Izrael je u to doba doista velikodušan s izdavanjem putovnica, najviše zbog skoro pola stoljeća gotovo neprekinutog ratnog stanja i činjenice što vojna obaveza postoji i za muškarce i za žene. Pitam je kako je izgledao taj novi život jednoj šesnaestogodišnjakinji? Kako je doživjela iznenadnu lagodnost situiranog života, šarolikost vjera i nacija, drugačije svjetonazore od svega na što je navikla?
„Teško je to zaista doživjeti kad imaš toliko godina. Zapravo mislim da mi je sve prvih nekoliko mjeseci bio svojevrstan šok. Trebalo je naučiti jezik, naći prijatelje, možda i dečka (smijeh), upisati faks...nemaš puno vremena stati i razmišljati o svemu, to dolazi tek kasnije. Bilo je dosta teško naučiti hebrejski, ne mislim samo na jezik, nego i pismo. Najgore od svega bilo mi je naviknuti se ne pisati samoglasnike, što je jedno od pravila. Zahvaljujući tome, moje prezime je izgubilo zadnje a, pa sam sad u dokumentima Paramonov, a ne Paramonova, što bi se u Rusiji protumačilo da sam muškarac (smijeh)“. Lice joj poprima ozbiljniji izraz, pa nastavlja: „Sada kad razmišljam o svemu, čini mi se da zaista nije bilo jednostavno. Unatoč mogućnostima koje pruža, Izrael je poprilično zatvoreno društvo. Svi moji prijatelji u Izraelu su ili iz Rusije ili iz bivših sovjetskih republika. S prvim dečkom razišla sam se zbog pritiska njegove obitelji koja je bila židovske vjeroispovjesti. Osim toga, iako je sam Tel Aviv daleko od ratišta, nemoguće je ne osjetiti određenu dozu straha i opreza. Neke stvari te s vremenom jednostavno počnu smetati – neprestani pretresi u javnom prijevozu, vojska na svakom uglu, dojave o bombama u trgovačkim centrima, stalno stanje pripravnosti, paranoje i opterećenosti politikom i ratom. Ne, Izrael definitivno nije mjesto za miran život“. Ipak, složit će se, pristojan standard i neopterećenost materijalnim brigama zasigurno čine život lakšim. Dolazak tamo omogućio joj je i diplomu prestiženog sveučilišta za mikrobiologiju i biotehnologiju u Tel Avivu.
Nas dvije upoznale smo se u jednom malom gradiću na jugu Švedske. Od svih stranih studenata s kojima sam se družila, s Idom sam se najviše zbližila. Teško je objasniti zašto je tome tako, ali mogle smo satima pričati o ljudima koji su prolazili kroz naše živote, onim sasvim nebitnima i onim strašno bitnima koji su bili negdje daleko. Mogle smo raditi dubinske analize i retrospekcije ili pak pričati o tome kako se kuha boršč i da li je tolerancija na alkohol veća u Rusa ili Hrvata. Znala se šaliti da su to naši „slavenski geni“, pa kad se jednom nađu sa srodnom dušom, daju sebe nesputano , iskreno i do kraja. Kako god bilo, čujemo se i danas, gotovo svakodnevno iako je odonda prošlo gotovo četiri godine. Svoje maratonske kave zamijenile smo Skypeom i beskonačnim mailovima. Ida danas živi u Barceloni, za koju kaže da je grad po mjeri: „Sve vezano za Barcelonu mi se sviđa – ljudi i njihov glasan temperament, puls grada koji kuca doslovno svih 24 sata, pogled s vrha parka Güell, okus cortada na šetnici uz more (op.a. vrsta esspreso kave), odlazak na tržnicu u subotnja jutra, zvuk gitara po ulicama u centru....sve je živo, glasno, puno boja i mirisa“ – kaže dok joj pogled opet luta negdje po ekranu. „ Zaista bih voljela ostati ovdje i napokon se skrasiti. Ali dobivanje stalne vize ponekad se čini gotovo nemogućom misijom. Ovako živim u stalnoj neizvjesnosti prolazeći svakih šest mjeseci torturu administracije i neljubaznih birokrata“. Komentiram da bi možda riješila te probleme da se uda za sadašnjeg dečka. Nasmiješi se i dok mi odgovara naslućujem blagi ponos u njezinom glasu – ponos onih žena koje biraju teži put u zamjenu za osjećaj zadovoljstva samom sobom : „Možda je to glupo i djetinjasto, ali znaš, želim da se to dogodi iz ljubavi, a ne iz potrebe kao mojoj majci“.
- 18:56 -
